Zlato

Zlato, simbol Au (lat. aurum), u elementarnom stanju plemenit metal žute boje i jaka sjaja, mekan, vrlo rastezljiv, težak (relativna gustoća 19,3). Talište zlata je 1064,76°C, jedna je od fiksnih točaka za baždarenje termometara. Čisto zlato izvanredno je otporno prema zraku, vodi, kisiku, sumporu, sumporovodiku, rastaljenim alkalijama, kiselinama i većini solnih otopina; otapa se u klornoj vodi i u smjesama solne kiseline s jakim oksidacijskim sredstvima (nitratnom kiselinom, natrij-peroksidom, kromatnom kiselinom, kalij-permanganatom itd.), dajući zlato(II)-klorid.


Živa otapa zlato u ograničenoj mjeri, otopine kalij-cijanida ili natrij-cijanida otapaju ga dajući kompleksne soli. Legure zlata s bakrom i srebrom nitratna kiselina ne nagriza ako sadržavaju više od 25% zlata. Zlato je jedan od najrjeđih elemenata u Zemljinoj kori. Računa se da ga ima samo oko dvije miljuntine postotka. Pojavljuje se u prirodi redovito samorodno, pa je bilo poznato već u prethistorijsko doba. Na primarnom ležištu nalazi se redovito u obliku zrnaca, ljuskica, ploča ili razgrananih žica u kiselom i neutralnom eruptivnom kamenju, uprskano obično u kremenim žilama (gorsko zlato). Ponekad ga prati pirit, arsenopirit, srebro i bakar. Često se nalazi na sekundarnim ležištima, aluvionima, naplavinama ili pijescima. Prirodno zlato sadržava gotovo uvijek i srebra. Najveće nalazište zlata je na Witwatersrandu u Južnoafričkoj Republici, 1000-3000 m ispod površine Zemlje. Druga značajna nalazišta jesu u Kaliforniji, Koloradu, Aljasci, Kanadi, Australiji i na Uralu. Zlato se iz pijeska dobivalo u staro vrijeme ispiranjem. Stariji industrijski postupak je amalgamacija pri kojemu se zlato od jalovine odvaja s pomoću žive. U novo vrijeme zlato se dobiva cijanizacijom, tj. izluživanjem zlata iz rude otopinama cijanida. Taj je postupak omogućio brz porast proizvodnje zlata u posljednjih 50 godina. Znatne količine zlata dobivaju se iz anodnog mulja koji otpada pri elektrolitskoj rafinaciji bakra i srebra. 
Kroz stoljeća zlato se upotrebljavalo kao monetarni standard u većini zemalja. Procjenjuje se da je do kraja 1973. u svijetu bilo proizvedeno ukupno oko 80 950 tona zlata. Godišnja svjetska proizvodnja zlata iznosi oko 1000 t. Ukupna vrijednost svjetskih zaliha zlata iznosi danas oko 70 milijardi dolara. Dvije trećine od toga iznosa nalazi se u obliku zlatnog novca ili zlatnih poluga u trezorima emisionih banaka (poglavito u SAD). Tehnička upotreba zlata vrlo je ograničena i ni u kojoj primjeni u tehnici zlato nije nenadoknadivo. Upotrebljava se za pravljenje i pozlaćivanje nakita, za bojenje stakla (Cassiusov zlatni purpur), u zubarstvu i zubnoj protetici. Sve više zlata troši se danas u elektronskoj industriji i za programe istraživanja svemira. Zbog toga što je čisto zlato mekano, ono se za praktičnu upotrebu redovito legira sa srebrom ili bakrom. Sadržaj zlata u tim legurama (finoća) navodi se u tisućinkama ili u karatima 18-karatno zlato ima finoću 750/1000 ili 75% ).

U svojim spojevima zlato je jednovalentno i trovalentno. Najvažniji spoj zlata jest zlato (III)-klorid, AuCl3, crvene iglice koje nastaju kad klor nešto iznad 200°C djeluje na zlato u listićima. Otapa se u vodi dajući smeđecrvenu otopinu koja sadržava kompleksnu triklor-okso-zlatnu kiselinu H2[AuCl3O]; ako se toj otopini doda kloridna kiselina, nastaje u otopini zlatnoklorovodična kiselina (tetraklorzlatna kiselina), koja se može dobiti i otapanjem zlata u zlatotopci i uparivanjem otopine s kloridnom kiselinom; tvori kristalne igle sastava H[AuCl4] x 4H2O, žute boje poput limuna, koje se na vlažnom zraku raskvasuju, u vodi i alkoholu lako otapaju, a na koži izazivaju plikove; upotrebljava se u medicini, fotografiji i u galvanotehnici (za pozlaćivanje). Natrijska sol te kiseline dolazi u trgovinu pod imenom "zlatna sol".